U organizaciji Europske organizacije za istraživanje kancera (EACR) i Organizacije Europskih instituta za kancer (OECI) od 7-9. maja 2012. godine održan je trening kurs „Molekularno-patološki pristup kanceru”. Molekularna patologija je u velikom usponu zadnjih godina, […]
U organizaciji Europske organizacije za istraživanje kancera (EACR) i Organizacije Europskih instituta za kancer (OECI) od 7-9. maja 2012. godine održan je trening kurs „Molekularno-patološki pristup kanceru”.
Molekularna patologija je u velikom usponu zadnjih godina, što je posljedica napretka laboratorijskih tehnologija, njihove veće dostupnosti i smanjenja cijene koštanja. Ona postaje nezamjenjiva u diferencijalnoj dijagnostici morfološki sličnih neoplazmi, a zbog njene veće primjenje, klasifikacija pojedinih bolesti trpi korjenite promjene, što bi u konačnici trebalo obezbjediti bolju terapijsku stratifikaciju pacijenata.
Veliki broj onkoloških pacijenata primi kemoterapiju od koje nema koristi ili ne primi terapiju od koje bi imao koristi. Pravilnim odabirom kandidata za kemoterapiju, te pravilnim odabirnom ciljane terapije uz pomoć molekularnih metoda u patologiji, briga za pacijenta će dobiti novu dimenziju i rezultirati boljim tretmanom, većim procentom preživljenja, izliječenja ili makar produžetkom života pacijenata sa kancerom.
Predavači na kursu bili su vodeći svjetski molekularni patolozi, između ostalih i Richard Marais, Marc Ladanyi, Jorge Reis-Filho, David Huntsman, Marc van de Vijver i drugi. Obrađene su opće teme koje su se doticale pitanja značaja molekularne patologije, njene aplikacije u kliničkoj praksi, zatim iskustva dvije kliničke laboratorije molekularne patologije iz Nizozemske i Velike Britanije. Specifične teme ticale su se molekularne patologije raka dojke, melanoma, sarkoma, leukemija, kolorektalnog kancera, kancera ovarija, bubrega, endometrija, želuca i pluća. Prikazan je značaj novih metoda kao što su Next generation sekvenciranje i drugih visoko-procesivnih metoda kojima se dobija jako velika količina podataka, te problemi sa kojima se patolozi susreću pri obradi tih podataka i davanju smislenog odgovora na dijagnostičke probleme na koje nailaze.
Iako je molekularna patologija dovela do otkrivanja suptilnih ili krupnih razlika u patogenezi bolesti koje morfološki vrlo sliče jedna drugoj, ipak, dobar dio molekularnih pretraga zahtjevaće modifikacije i poboljšanja koja bi trebala rezultirati najprije povećanom reproducibilnošću rezultata te njihovom manjom varijacijom između metoda. Pojedini molekularni testovi postali su standard pri testiranju pacijenata sa kancerom i danas su u širokoj upotrebi (Oncotype, EGFR, BRAF i KRAS mutacije, translokacije, delecije i inverzije kod hematoloških neoplazmi, i drugo), a veliki dio njih je u raznim fazama dobijanja odobrenja za kliničku upotrebu.
Iako je više puta u toku povijesti smatrano da će klasična histopatologija izgubiti na svom značaju, ipak je zaključak kursa da morfologija tkiva, pojačana i modificirana imunokemijskim metodama, ostaje jedna od temeljnih i jeftnih metoda, te da će kombinacija klasične i molekularne patologije dovesti do značajnog napretka u dijagnostici i tretmanu pacijenata oboljelih od raka. Jednako je važna i uloga molekularne patologije u istraživanjima molekularnih osnova bolesti, što je bitno za razvoj novih, ciljanih lijekova, koji će obezbjediti veću efikasnost i manju toksičnost terapije kancera.
Dr Faruk Skenderi