Autoantitijela su specifična antitijela koja imunološki sistem greškom proizvodi protiv vlastitih ćelija, tkiva i organa. U normalnim okolnostima, imuni sistem stvara antitijela kako bi se odbranio od spoljašnjih patogena poput bakterija i virusa. Međutim, kod autoimunih poremećaja dolazi do gubitka imunološke tolerancije, što rezultira hroničnim upalnim procesima i oštećenjem tkiva. Detekcija prisustva i koncentracije različitih autoantitijela u krvi ključni je laboratorijski alat za dijagnostiku, diferencijalnu dijagnostiku i praćenje toka autoimunih bolesti.
Kome se test preporučuje
Analiza autoantitijela preporučuje se osobama koje imaju kliničke simptome sugerirajuće za autoimunu bolest. Indikacije uključuju:
- Sumnju na sistemske bolesti vezivnog tkiva, kao što su sistemski lupus eritematozus (SLE), reumatoidni artritis ili sistemska skleroza.
- Dugotrajne, neobjašnjive simptome poput bolova i oticanja u zglobovima, hroničnog umora, mišićne slabosti ili osipa po koži.
- Sumnju na autoimune bolesti štitne žlijezde, probavnog sistema (npr. celijakija) ili jetre.
- Procjenu rizika i praćenje terapijskog odgovora kod pacijenata s već dijagnostikovanim autoimunim poremećajem.
- Ponavljane spontane pobačaje ili neobjašnjive trombotičke događaje (sumnja na antifosfolipidni sindrom).
Priprema i uzorak
Za analizu autoantitijela uzima se uzorak venske krvi. U većini slučajeva posebna priprema pacijenta, poput gladovanja, nije neophodna, osim ako se u sklopu istog vađenja krvi ne rade drugi specifični biohemijski testovi. Važno je obavijestiti ljekara o svim lijekovima koje uzimate, jer pojedini lijekovi (poput nekih antihipertenziva ili imunomodulatora) mogu inducirati stvaranje autoantitijela ili uticati na tačnost rezultata. Uzorak krvi se nakon vađenja centrifugira radi dobijanja seruma ili plazme.