Litijum je psihofarmak iz grupe stabilizatora raspoloženja koji se primarno koristi za liječenje i prevenciju maničnih i depresivnih epizoda u sklopu bipolarnog poremećaja. Ovaj lijek se odlikuje izuzetno uskim terapijskim opsegom, što znači da je razlika između djelotvorne i toksične doze u krvi veoma mala. Nivoi koji su premali neće pružiti očekivani terapijski efekat, dok nivoi samo malo iznad optimalnog mogu izazvati ozbiljna neželjena dejstva i trovanje. Zbog toga je periodično laboratorijsko mjerenje koncentracije litijuma u serumu neophodno za bezbjedno vođenje terapije.
Kome se test preporučuje
Određivanje litijuma u krvi sprovodi se kod svih pacijenata koji su na terapiji ovim lijekom. Primarne indikacije uključuju:
- Podešavanje i titraciju doze na početku uvođenja lijeka u terapiju
- Rutinsko praćenje i održavanje stabilne koncentracije tokom dugotrajne primjene
- Sumnju na razvoj toksičnosti ili pojavu neželjenih simptoma (npr. izražena mučnina, tremor, konfuzija)
- Procjenu redovnosti uzimanja lijeka (pacijentova komplijansa)
- Prilagođavanje doze prilikom promjene bubrežne funkcije ili uvođenja novih lijekova u terapiju
Priprema i uzorak
Za analizu se uzima uzorak venske krvi. Od presudne je važnosti da se vađenje krvi obavi tačno 12 sati nakon posljednje udate doze litijuma (najčešće ujutro, prije uzimanja jutarnje doze), kako bi se izmjerila najniža stacionarna koncentracija lijeka u krvi. Pacijent mora obavijestiti ljekara i laboratorijsko osoblje o tačnom vremenu uzimanja posljednje doze. Unos vode treba biti uobičajen, jer dehidracija može značajno izmijeniti nivo litijuma. Korištenje lijekova kao što su diuretici ili nesteroidni antiinflamatorni lijekovi (NSAIL) mora se obavezno prijaviti.