Terapijsko praćenje lijekova (TDM) predstavlja važno područje kliničke laboratorijske dijagnostike koje obuhvata kvantitativno mjerenje koncentracije specifičnih lijekova u krvi. Primarni cilj TDM-a jeste prilagođavanje doze lijeka individualnim potrebama pacijenta kako bi se postigao maksimalni terapijski učinak uz smanjenje rizika od neželjenih i toksičnih reakcija. Ova praksa je od esencijalnog značaja za grupu lijekova kod kojih ne postoji jednostavan klinički parametar za procjenu učinka ili koji imaju izrazito usku terapijsku širinu.
Kome se test preporučuje
TDM se provodi kod pacijenata koji se liječe lijekovima sa specifičnim farmakokinetičkim osobinama ili visokim rizikom od nuspojava.
- Pacijentima na terapiji antiepilepticima, kardiotoničkim glikozidima i imunosupresivima
- Osobama koje primaju specifične antibiotike (npr. vancomicin, aminoglikozidi) sa potencijalnom nefrotoksičnošću
- Pacijentima sa narušenom funkcijom bubrega ili jetre koja mijenja eliminaciju lijeka
- Slučajevima kada postoji sumnja na nepravilno uzimanje lijeka (slab saradljivost)
- Pacijentima kod kojih se primjećuju simptomi toksičnosti ili izostanak očekivanog izlječenja
Priprema i uzorak
Uzorak za analizu je venska krv (serum ili plazma). Za tačnost rezultata ključno je precizno evidentirati tačno vrijeme uzimanja posljednje doze lijeka i tačno vrijeme vađenja krvi. Najčešće se mjeri takozvana dolinska koncentracija, odnosno nivo lijeka neposredno prije primjene sljedeće doze, dok se za određene lijekove mjeri i vršna koncentracija nakon unosa. Pacijent mora dosljedno pratiti upute o rasporedu uzimanja terapije prije dolaska u laboratoriju.