Test na živu je toksikološka laboratorijska analiza koja mjeri količinu ovog teškog metala u biološkim uzorcima. Živa je prirodni element koji se u okolišu pojavljuje u tri osnovna oblika: elementalnom (živa u pare/toplom stanju), neorganskom (soli žive) i organskom (prvenstveno metil-živa). Svi oblici žive posjeduju toksični potencijal za ljudski organizam, a akumulacija može izazvati ozbiljna oštećenja centralnog živčanog sistema, bubrega, probavnog trakta i kardiovaskularnog sistema. Određivanje nivoa žive omogućava brzu identifikaciju akutnog ili hroničnog trovanja i procjenu rizika po zdravlje.
Kome se test preporučuje
Testiranje na prisustvo žive indicirano je kod osoba kod kojih postoji opravdana sumnja na profesionalnu, okolišnu ili prehrambenu izloženost ovom metalu. Primjena testa se preporučuje u sljedećim situacijama:
- Profesionalna izloženost radnika u hemijskoj, rudarskoj ili stomatološkoj industriji
- Pojava neuobičajenih neuroloških simptoma poput tremora, ataksije, gubitka pamćenja ili promjena u ponašanju
- Sumnja na trovanje hranom uslijed visoke konzumacije određene morske ribe i plodova mora
- Praćenje pacijenata tokom i nakon provođenja postupaka kelatne terapije
- Sumnja na zadesna ili namjerna trovanja neorganskim spojevima žive
Priprema i uzorak
Zavisno od oblika žive na koji se sumnja i prirode izloženosti, kao uzorak koristi se venska krv (obično punokrvni uzorak) ili 24-satni urin. Za procjenu izloženosti organskoj živi (iz ribe) primarno se koristi krv, dok se za neorgansku i elementalnu živu češće analizira urin. Prije uzimanja uzorka pacijentima se savjetuje da najmanje 48 do 72 sata izbjegavaju konzumaciju morske ribe i morskih plodova, jer to može privremeno povisiti nivo žive i dati lažno povišen rezultat.